-Piše: Milisav S. Popović
Sjećam se, jer mi se urezalo u pamćenje baš u ono vrijeme kada pamtiti i nije preša... Bio sam klinja i nije za mene bilo da slušam ozbiljne priče, posebno ako u njima nema gorštaka, zmajeva i mačeva. Ali uvo mi pogano potrčalo... pa se šćućurilo uz majčin glas, te upilo svjetlost njenog razgovora sa đacima. Progutao sam kožom svaku riječ usmenog eseja, shvatajući da treba da ga sačuvam za dane kada budem prestao da jurim za letećim majmunima – da dobro sazri do trena kada ću da smjestim odraslu košulju na ramena. Da je tek tada progutam, i shvatim kako treba. A glasila je...
U jednom mjestu, previše malom da bi bilo grad, a dovoljno velikom da ima trg, radni narod podigao brojne kuće, prodavnice i školu. Čak nikla i pekara. Odnekud došao čovjek, spretan da sačini brojne đakonije od peciva, svidjelo mu se i odlučio da ostane u tom gaju od pitomine i zelenila. Svakojake stvari su ubrzo mirisale sa izloga i otvorenih prozora: krofne, kifle, đevreci, buhtle, patišpanj i koh. Svi su kupovali i nije bilo toga ko nije uživao, topivši slad jezikom i zubima. Neizreciva to bi poslastica. I sam pekar je bio zadivljen kako izdašne njegove mljackalice bjehu. Počeo da shvata da nije do tijesta, ni do vještih ruka, koliko do maslaca. A njega mu je donosio jedan tih seljanin sa kraja brda. Imao nekoliko krava i deset koza, čistim dlanovima odvajao pjenu od varenike, ni travka mu ne bi promakla, od dijela pravio sireve, a od drugog maslac – sve bijelo kao snijeg. Ukusne kao sok od lješnika.
Dogovor je bio da u pekaru svako treće jutro donosi 10 kila putera – te se tako trgovina uspostavila. Doduše, na određeno vrijeme... jer, poče pekar nešto da sumnja. Mislio da ga tihi čovjek vara, da vjerovatno miješa mlijeko sa vodom, ili pak stavlja u smjesu šećera. Kradomice se privukao njegovoj štali, prišunjao mljekarici. Ništa osim čestita i vrijedna rada nije zatekao – ni kap vode s prstiju nije skliznula, a kamoli grumen šećera. Vratio se pekar kući, nezadovoljan, pa se prisjeti da ujutro izmjeri maslac kad mu pošiljka bude pristigla. I zbilja, naredno jutro, jer bješe ono treće – kad se vrši trgovina – uze paket i smjesti ga na kantar. Pokaza manje od dogovorene ruke. Čak dva kila fališe. Sad pekar već bješe zadovoljniji što uhvati varalicu. Sačeka još nekoliko isporuka u narednim nedeljama, i sve ih redom izmjeri... naravno, falilo u svakoj po dva kilograma. Ih! Kako mu samo bi milo!
Ode pekar do sudije, pozva sudija mljekara, sazva vijeće i porotu sačinjene od uglednih mještana. Mljekar bi u čudu. Stezao kapu u rukama. Gledao u ispitivačka lica okupljenih, posebno se zadržavši na oštre vjeđe pekara. Reče molećivo „Časni sude... šta se zbiva?“
„Da li je istina da svako treće jutro donosiš u pekaru maslac?“ – odzvoni strogo sa brka sudijinih.
„Jeste, časni sudija. Svako treće jutro tako činim.“
„A je li istina da treba da dostaviš deset kila?“
„Jeste, tako i radim.“
„E, pa kako onda u svakoj isporuci ima svega osam kilograma?“
„To ti časni sude, ne mogu znati, jer ja nemam vagu kući... samo klackalo“.
„Priznaješ li to onda da si prevario pekara?“
„Časni sude... dogovor je bio da mi pekar za deset kila maslaca da deset kila brašna, nisam tražio pare... jer znam da je tek stigao u naše mjesto, pa vjerovatno nema dovoljno novaca. Čekao sam da mu se posao razigra. Kad god bi mi dao brašno, stavljao sam paket na lijevi tuvil klackala, a na drugu stranu puter... dok se tuvili ne izjednače. Da je bilo deset kila sa njegove strane, toliko bi i maslaca preteglo. Znači, ne pitaj mene za prevaru... kad je jasno ko je krivac“ – masa zatečena uzdahnu, mljekar smjesti kapu na glavu, pokloni se i izađe.
* * *
Onda je mati upitala učenike “Šta nam ova priča o klackalu poručuje?”
Slatke glave, čuperaka svježih otimale se koja će prije da skoči i zablista...
Neko reče: “U životu se vraća onako kako činimo drugima.”
Lutkica sa cvikama dodade: “I još nešto nastavnice - varalica u svakom vidi lopova.”
“Moral na štrik šire i pokazuju najčešće oni čija je čast u drtinama” - brundo u džemperu poviče.
Neke stidne oči iz klupe do prozora rekoše “Najteže je podnijeti iskrenost sa usta koja uglavnom ćute.”
Šaljivi nosonja puče: “I nemoj zvati policiju zbog komšije, ako ispod kreveta sam držiš leševe.” - nasta graja i kikotanje.
A onda, najbolja od svih, divna Milica ustade, i kao da recituje glumački se ispravi i započe: “Činiš li kako treba, iskrenih namjera i duše, mogu da se pojave sve sudije svijeta, svi dželati... ali ne treba da se plašiš. Neka svako dođe! Neka svačije oko vidi da si hrabri princ! Ti ćeš samo da nakriviš kapu i išetaš ko frajer. Zar nije tako nastavnice?”
“Bravo! Sve je tako! I još mnogo više! Upamtite, sila Boga možda ne pita, kako kaže vaš profesor istorije... ali ga ipak za mnogo toga naknadno moli.” - i prije nego zaključi čas, i prije nego što zvono najavi istrčavanje sitnih nogu niz hodnike, meko se osmjehnu, pa ih pogledom dotače: “E, da. Valja još ovo znati dječice... nikad nije do tijesta kada su u pitanju peciva i đakonije. Sočnina dolazi od mlijeka. Što je prirodnije, ljepše se topi u ustima. Tako je i sa ljudima... što si izvorniji, time si ređi - melju te po prljavih jezika i krcaju pokvarenim zubima. Biće tamo nekih dana kada ćete pomoći nekome da se razigra... ne začudite se ako vas na posletku nadigra. Hoće, ljepotani moji, tako oni koji su navikli na poklone i lakše načine. A vi budite ono što najbolje umijete... iskreno srce na tasu od ruže. Maslacu bjelinu daju čiste ruke.” (Autor je književnik)